Na današnji dan, prije točno 90 godina, napustio nas je jedan od najznačajnijih sinova zabočkog kraja – veliki književnik Ksaver Šandor Gjalski. Ovaj tužan trenutak ostao je zapisan u Spomenici župe Zabok:
“Dana 9. veljače 1935. godine, usred velike snježne mećave, na zabočkom groblju ispratili smo Ksavera Šandora Gjalskog. Zbog silne zime nadgrobni govori održani su u crkvi, iza zadušnica. Na njegovu posljednjem ispraćaju okupio se cvijet hrvatske inteligencije i javnoga života, odajući mu počast dostojnu velikog književnika i stvaraoca. Svučilištarci i seljaci zajedno su ga ponijeli do vječnog počivališta. Hrvatska zemlja primila ga je u svoje krilo, dok su se živi s njim oprostili na odlasku u vječnost. – Neka mu je vječna slava!”
Ksaver Šandor Gjalski, pravim imenom Ljubomil Tito Josip Franjo Babić (Zabok, dvorac Gredice, 26. listopada 1854. – Zabok, dvorac Gredice, 6. veljače 1935.), ostavio je neizbrisiv trag u hrvatskoj književnosti, a njegovo djelo neodvojivo je od zagorske duše i krajolika. Anton Gustav Matoš o njemu je napisao:
“Gjalski je lirski realist. Najljepše je opisao dobroćudne zagorske plemiće koji su doživjeli 1848. godinu, bana Jelačića i grofa Draškovića. Od svih hrvatskih pisaca on je najhrvatskiji, najtipičniji. Iako mu je posmatranje realistično, njegov senzibilitet ostaje romantičan. Njegova umjetnost je psihološka poput Leskovarove, realistična poput Kumičićeve, historijska i romantična poput Šenoine, patriotska i satirična poput Kovačićeve.”
Danas, kada obilježavamo 90. obljetnicu njegove smrti, trebamo se prisjetiti koliko je njegov književni opus zadužio ne samo Zabok, već i cijelu hrvatsku kulturu. Gjalski je bio i ostao simbol našeg kraja – njegov dvorac Gredice i danas svjedoči o životu i vremenu u kojem je stvarao.
Ova obljetnica prilika je da se još jednom osvrnemo na njegovu ostavštinu i promislimo kako dostojno obilježiti i ovu obljetnicu u Zaboku – gradu koji je oblikovao, volio i kojem je ostavio trajno naslijeđe.
