Foto: facebook.com/Vesna Parun
Rođena je 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu blizu Šibenika. Dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tete i tetka u Splitu, u Biogradu na Moru i u Šibeniku, a sve zbog teške imovinske situacije. Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku. Bila odlična učenica koja se sama uzdržavala instrukcijama od 14. godine. U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali ubrzo se zaratilo te je prekinula studij i preselila se u Zagreb. Ponovno upisuje studij, ali ovaj put čistu filozofiju. Međutim, često biva bolesna, doživljava krize zbog nesretne ljubavi te još jedanput prekida studij. Jedno je vrijeme boravila u Bugarskoj gdje se udala i razvela te se vraća u Zagreb 1967. i radi kao slobodni književnik. Vesna je svoj dom napustila 2000. godine i odlazi u Stubičke Toplice zbog zdravstvenih razloga. Tamo je se u potpunosti predala književnome radu te tako postala prva žena u Hrvatskoj koja živi isključivo od književnosti i za književnost. Umrla je 25. listopada 2010. Godine u Stubičkim Toplicama, u 88. godini života. Pokopana je na groblju u Grohotama na Šolti, odakle je potjecala njezina majka Antica.
Vesna Parun počela je pisati vrlo rano, svoju prvu pjesmu Pramaljeće objavila je već s deset godina u listu Anđeo čuvar. Prvu zbirku pjesama Zore i vihori objavila je 1947. godine. U prvim poratnim godinama, pišući o svom ratnom djetinjstvu, rat ne doživljava kao traumu koliko kao stvarnu bajku. Teme koje se provlače kroz njezino pjesništvo su ženstvo i materinstvo, problem odnosa muškarca i žene, doživljaj putenosti i potpuno poistovjećivanje čovjeka s prirodom. U daljnoj fazi svoga rada (zbirke Crna maslina, Vidrama vjerna, Ti i nikad, Bila sam dječak, itd.) Vesna Parun ponešto sužava krug svojih tema, a ton njezine poezije postaje elegičniji, a razočarenja su veća od radosti. Poezija joj je puna simbola i glazbe, a bit njezina ljubavnog pjesništva su tjelesna privlačnost i nesputano izražavanje osjećaja (sjetimo se pjesme Ti koja imaš nevinije ruke koju je navodno posvetila Nadi Subotić, supruzi Jure Kaštelana). Osim poezije, pisala je drame, igrokaze, basne, aforizme, epigrame, eseje, kritike, a iznimno je bogat i njezin opus za djecu. Za života je objavila stotinjak naslova. Prevodila je poeziju s bugarskog, slovenskog, francuskog i njemačkog, a njezine su pjesme objavljene na desetak svjetskih jezika. Za svoj pjesnički rad dobila je značajne i brojne nagrade i priznanja, 2009. je dobila svoju mramornu zvijezdu na opatijskoj šetnici Slatini.
U knjizi Pod muškim kišobranom, Vesna Parun je opisala trenutak kada je kročila na književnu scenu: „Netom stupih na tvrdo zemaljsko tlo, kraj mene se odnekud našao i taj amblem muškarčeve ovozemaljske biološke i antropološke nadmoći. Nije se našla ni sablja ni puška, i odmah se moglo znati da ratnik nisam i da – iako pod Marsom rođena – neću prva zapodijevati kavgu. Nosit ću sa sobom, umjesto batine, muški kišobran i rastvarat ću ga kad god se crne oblačine obzorjem nadviju. I jer sam žena, bit ću zbog tog rekvizita – svjesna sam – smatrana ne samo ekscentričnom i luckastom, nego će se i moj trnovit ženski, da, upravo beznadno ženski povijesni put priviđati kao hrpa nereda i proturječja.“
Objavljena je njezina knjiga angažiranih pjesama pod naslovom Taj divni divlji kapitalizam u kojoj je izrugivala nizu hrvatskih političkih imena i pojava. Zanimljivo je da je i tadašnjem ministru financija Ivanu Šukeru napisala pjesmu:
ŠUKERIJADA
Kad poskupi benzin,
skratit ćemo ceste.
Kad iščezne kerozin,
imamo paštete.
Za dojilje je lako:
bit će ptičjeg mlijeka.
Jeftinija bit će jahta
neg kolijevka
foto: facebook.com
Vesna Parun provela je vrlo težak život te je okušala više patnje i stradanja nego radosti. Uspoređuju je s Marijom Jurić Zagorkom zbog njezinog načina života koji su mnogi osuđivali. Uvijek je bila pomalo ogorčena i ljuta na društvo u kojem živi i na svijet koji ne mari za pjesnike. Bila je i ostala jedna od najoriginalnijih pjesnikinja u hrvatskoj književnosti, ali i šire. Njezina su djela bila dijelom školskih udžbenika i pjesničkih antologija, naziva je se poetesom (mrzila je taj naziv), a doživjela je nesretnu sudbinu da živi u stanu bez vode i grijanja, a i nije bila priznata koliko bi zapravo trebala. Umrla je 2010. godine u Stubičkim Toplicama.
