Dobriša Cesarić antologijski pjesnik hrvatske književnosti, esejist, urednik i prevoditelj, rođen je u Požegi 1982., a školovao se u Osijeku i Zagrebu. Studirao je pravo i filozofiju. Pjesme je većinom objavljivao u časopisima, objavivši ih kasnije i u zasebnim, među čitateljima i kritičarima vrlo popularnim zbirkama (Lirika, Spasena svjetla, Izabrani stihovi, Osvijetljeni put, Goli časovi, Slap). Umro je u Zagrebu 1980.
Opširnije o Cesarićevu životu i radu pročitajte u njegovu ljetopisu i bibliografiji radova što ih je za ediciju Stoljeća hrvatske književnosti izradio Vinko Brešić, priređivač Izabranih djela Dobriše Cesarića.
Dobriša Cesarić rođen je u Požegi 10. siječnja 1902. godine. Rodio se u obitelji Đure Cesarića (1868. – 1919.), šumarskog inženjera (županijski šumarski nadzornik) i majke Marije Cesarić, rođene Marković (1873. – 1956.).[1] Djetinjstvo provodi u Osijeku gdje završava osnovnu školu i dva niža razreda gimnazije. Tijekom Prvoga svjetskog rata 1916. godine došao je u Zagreb, gdje je završio gimnaziju,[2] a nakon mature 1920. godine upisuje pravo, a nakon godinu dana filozofiju.
Od 1924. do 1926. godine radi u arhivu HNK u Zagrebu, a od 1929. do 1941. godine kao knjižničar u Higijenskom zavodu i lektor u Školi narodnoga zdravlja.[3] Nakon uspostave NDH radi u Ministarstvu narodne prosvjete i to u Uredu za hrvatski jezik[3] a nakon Drugoga svjetskog rata radi u Nakladnom zavodu Hrvatske te kao urednik u izdavačkom poduzeću Zora.[4] Bio je redoviti član HAZU-a (Razred za književnost) od 1951. godine[4] te 1962. predsjednik Društva književnika Hrvatske.[3] Dobriša Cesarić, jedan od najvećih hrvatskih pjesnika svih vremena, umro je u Zagrebu 18. prosinca 1980. godine.[4]