350. godišnjica smaknuća Petra IV. Zrinskog i Frana Krste Frankopana
30. travnja od 2011. godine u Republici Hrvatskoj obilježava se spomendan posvećen Zrinskom i Frankopanu, simbolima žrtve za slobodu i pravdu hrvatskoga naroda i hrvatske domovine. Datum je to pogibije Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana prije 350 godina. Spomendan se obilježava uz geslo Navik on živi ki zgine pošteno, poznati stih viteza i pjesnika Frana K. Frankopana iz njegove pjesme Pozvanje na vojsku.
30. travnja 1671. godine u Bečkom Novom Mjestu javno su pogubljeni vođe protuhabsburške urote bivši ban Petar IV. Zrinski (rođ. 1621.) i njegov šurjak grof Fran Krsto Frankopan (rođ. 1643.) Povod za urotu bio je Vašvarski mir što ga je 1664. godine sklopio kralj Leopold I. s nepovoljnim uvjetima za vlastite zemlje. Hrvatska i Ugarska nisu priznale taj dogovor i nadale su se da će uz pomoć bečkog dvora osloboditi svoja područja od turske vlasti. Kako im je Beč onemogućio da se zakonito izbore za svoja prava, nije im preostalo drugo nego da se hrvatske i ugarske vođe udruže i svoja prava ostvare pobunom.
Saznavši za urotu, zahvaljujući izdaji iz urotničkih redova, kralj Leopold I. pod izgovorom pomirenja doveo je hrvatske velikaše 1670. godine u Beč. Odmah ih je stavio u kućni pritvor, a zatim prebacio iz Beča u tamnicu u Bečko Novo Mjesto. Nakon jednogodišnje i nezakonite istrage, jer je hrvatskim velikašima mogao suditi samo Sabor, osuđeni su na smrt odsijecanjem glave i desne ruke zbog uvrede kralja i izdaje zemlje. Kao posebna „milost“, osuđenicima je oproštena kazna odsijecanja ruku. Prije smaknuća su, kao i njihove obitelji, lišeni plemstva, a njihova je imanja zaplijenila država. Bečki dvor ne samo da je ugušio zrinsko-frankopanski pokret, nego je i uništio dvije najstarije i najslavnije obitelji koje su pet stoljeća imale istaknutu ulogu u hrvatskoj povijesti. Zrinski i Frankopani stoljećima su čuvali Hrvatsku i bili branitelji njenih prostora, a osobito onda kad je Hrvatska bila svedena na „ostatke ostataka“ Hrvatskoga Kraljevstva. Frankopani i Zrinski bili su čuvari hrvatskog identiteta, hrvatske riječi, glagoljice, tiskane knjige, ali i zaštitnici protestantske reformacije.
Njihovi posmrtni ostaci iz Bečkog Novog Mjesta preneseni su i pokopani 1919. godine u zagrebačkoj katedrali. Pogledajte o tome virtualnu izložbu u Hrvatskom povijesnom muzeju: https://www.hismus.hr/hr/izlozbe/virtualne-izlozbe/navik-zivi-ki-zgine-posteno/
Antun Gustav Matoš napisao je:
Slaveći posljednjeg Zrinskog i posljednjeg Frankopana, ne slavimo u njima samo najdivnije predstavnike onoga doba u našem narodu, nego ih slavimo kao rijetke ljude, koji se ne rodiše za stotinu, nego za stotine godina prerano: tako rano, da njihova misao, misao slobode hrvatske i misao borbe za tu slobodu ni dan današnji nije osvojila inteligenciju, a kamoli cijeli narod hrvatski.
Današnji spomendan prigoda je da prošećemo parkom ispred zgrade zabočke filijale Croatia osiguranja gdje su 2006. godine postavljeni prvi spomenici Zrinskom i Frankopanu na otvorenom prostoru u Republici Hrvatskoj. Kasnije su postavljene biste i Nikoli Zrinskom i Ani Katarini Zrinski.
Biste je izradila poznata zabočka kiparica dr. art. Mirjana Smolić (rođ. Drempetić Hanžić), a inicijator i financijer bila je Hrvatska udruga Muži zagorskog srca u suradnji i s Ogrankom MH iz Zaboka. Prigodom otkrivanja spomenika Zrinskom i Frankopanu dr. Bartolić kazao je kako su nakon nekoliko stoljeća stalnih poraza i nazadovanja njih dvojica (Zrinski i Frankopani) bili prvi koji su ne samo oružjem nego i glavom počeli analizirati odnose i prema Turcima i prema bečkom dvoru kao i prema drugim susjedima.
Oproštajno pismo Petra Zrinskog supruzi Ani Katarini jedan je od najpotresnijih tekstova napisan na hrvatskom jeziku, na idiomu ozaljskog književnog kruga. Posljednje riječi čovjeka pomirena sa sudbinom koji mirno čeka smaknuće s 50. godina života dirnut će svakoga. Pismo je ujedno i svjedočanstvo o tragediji obitelji, ali i sudbini naroda. Izvornik se čuva u arhivu Zagrebačke biskupije, a prevedeno je na mnoge europske jezike.
Pročitajte ga!
| Frank Krsto Frankopan POZVANJE NA VOJSKU Na vojsku, na vojsku, vitezi zibrani, koga god majka junački odhrani jur bubnji, herpavke posvuda se čuju, šipi, trimbite nadalek glasuju, dični šeregi skup se zastaju. Na noge, nanoge, vi jalni ležaci, u vojsku, u vojsku, hrabreni junaci, sablje i puške na berzom priprav’te, sebe i konje viteški oprav’te, vreda potež’te k slavnom dundaru. Stirajte od serca vsak oblak plahosti, vazmite na se šeit batrivosti, draže nam budi glas, ime, poštenje neg hip, magnutje, sramotno živlenje; navik on živi, ki zgine pošteno. | Ni moa izmislit hvalnije skazanje neg na mejdanu vridno deržanje, gdi gromi od pukaš i sablji se viju, vnoga gospoda kerv svoju proliju za domovinu, za veru keršćansku. Boga višnega na pomoa zazov’te vaših starijih glas, ime ponov’te, na svoje sprotivne navajl’te ognjeno, jedan drugoga izrue’te ljubleno živ’te bratinski, pogin’te viteški! Kada vam srića na ruku potegne, ter neprijatejl iz mesta okrene, oh, kakvo poštenje, pajdaši bogati, sablje, paloši i konji bahati, sprave kovane, svite gospocske! |
| “Moje drago serce! Nemoj se žalostiti sverhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o deveti uri budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupne tvojemu bratcu. Danas smo mi jedan od drugoga serčeno prošćenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, tebe proseći, ako sam te u čem zbantuval ali ti se u čem zameril (koje je dobro znam): oprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan, niti se plašim; ja se ufam u Boga vsamogućega koj me je na ovom svetu ponizil da se tulikajše meni hoće smiluvati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti se ufam) da se mi naukupe pred njegovem svetem prestoljem u dike vekovečne sastanemo. Veće ništar ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva: ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništar ne žalosti, ar je tako moralo biti. V Novom Mestu pred zadnjem dnevom mojega življenja, 29. dan aprila meseca o sedme ure pred večer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s mojom kćerju Aurorom Veronikom blagoslovi. Tvoj Petar.” |
